Beyond Q

Iako većina ljudi smatra da je disleksija ustvari mana (u većini slučajeva čitalačka, tj disleksičarima se miješaju slova i slogovi pa teško čitaju), disleksija je dar. Razlog za tu ne shvaćenost je nedostatak zanimacije za otkrivanje pravog podrijetla problema. Istina je da se ljudima koji imaju disleksiju miješaju slova pa teško čitaju, ili mogu pročitati zadani tekst ali ga se uopće ne sjećaju i nisu ga uspjeli razumjeti, i da im je jednako tako komplicirano računati ne papiru, jer im se i brojevi miješaju, ali to je tek manji dio pojava koje se zbivaju disleksičnim ljudima. A i izraz je krivi. Leksem je najmanja zapisiva jezična jedinica, tj. slovo, a prefiks dis upućuje u to da je nešto izvan svojeg pravog toka, dakle, naziv je skovan prema prvom očitom elementu cijele pojave. Trebalo bi naravno otkriti zašto je to tako. Raspitajte se malo oko sebe s prijateljima i roditeljima kako oni razmišljaju, vide li oni zamišljenu situaciju u glavi kao sliku ili film koji se odvija, ili samo čuju glas ili vide slova koja ispisuju što oni misle. Ovo je malo pojednostavljeno, postoje gotovo uvijek kombinacije ali više-manje je to to. Ne biste vjerovali ali ne vide svi slike u glavi i filmove, ima puno ljudi koji čuju glasove ili vide slova. Pokazat će se u daljnjem raspitivanju da oni koji vide slike i filmove su ustvari disleksični, ili su bili, tj, i takvi ljudi mogu naučiti čitati normalno. Svi ostali ne pate od poremećaja čitanja. Odmah se nameće misao da su oni koji mogu vidjeti sliku, od onih koji vide slova od zamišljene riječi u prednosti, jer, a ima i izreka, slika vrijedi tisuću riječi, to bi značilo da su ti ljudi u prednosti tisuću puta. To i je tako. A zašto? Zašto disleksični mogu puno brže i kreativnije razmišljati, rješavati vizualno logičke probleme, a ne mogu čitati normalno ili izračunati nešto u dekadnom sustavu? Zato jer im to ništa ne znači. Dijete od nekoliko mjeseci ne može puno više od ležati ne leđima i malo okretati vratom. Kada se netko približi krevetiću oni ga ne mogu vidjeti dok se ne nagne, i tak tada prepoznaju majku ili nekog drugog, tj, ne prepoznaju lice, jer je lice najrazličitije, i bebi najjednostavnije za zapamtiti. Djeca za koju će se kasnije pokazati da su disleksična mogu prepoznati posjetioca po laktovima, rukama, dlanovima ili nečem sličnom. Zašto? Jer ta djeca razmišljaju u slikama i već su si tisuću puta pozvala slike prije majčinog lica i shvatila da se nešto pokazuje prije lica i to zapamtila, štoviše ona na pojavu ruku mogu pretpostaviti da će se nakon njih pojaviti i lice, jer se uglavnom tako desi, a kako siječanja imaju kao slike i filmove koje mogu vrlo precizno vrtiti naprijed i nazad, stignu o tome puno puta razmišljati i razviti očekivanje. Beba koja je vidjela mačku, ne bi ju prepoznala u sklupčanom položaju, jer ju prije nije tako vidjelo, beba uči polako. Buduća disleksična beba bi ju prepoznala odmah, jer je sliku sklupčane mačke u svome umu već puno puta razmotala, i zna da se ona pretvara u mačku koja hoda na 4 noge. Disleksičari testove inteligencije koji se baziraju na povezivanju sve kompliciranijih oblika rješavaju bez problema, dok svime ostalima treba vremena i dosta razmišljanja, tj. napinjanja mozga. Normalno to je zato što je disleksičaru dati takav zadatak, kao normalnom čovjeku reći da hoda po ravnoj liniji. Disleksičar je preko tisuću puta u glavi razmotao kocku, i ostale predmete na njihove plašteve, i nema nikakav problema u zamišljanju istih procesa sa novim predmetima, dok ne disleksičar koji nije navikao razmišljati u slikama to radi s mukom. Naravno, svi se mogu natjerati zamisliti sliku, ali nekima je ta stvarno teško, kao npr. pamtiti puno brojeva napamet, jednostavno zahtjeva mantalno napinjanje i napor. Disleksičar stalno razmišlja tako da vidi slike, filmove, i normalno, čuje zvukove u glavi, to je proces koji postane normalan i ne zamjetan kao i disanje. To je ogromna prednost nad onima koji to ne mogu, a vjerovali ili ne, njih stvarno ima. Disleksičari zahvaljujući tome mogu prije uočiti preobleme, jer i doslovno vide u glavi, mogu se bolje uživiti u neku situacije jer su si je sposobni odigrati u glavi, kao san, odgledati događaje i pojasniti si neka pitanja. Prednost je ogromna. Ipak, ne mogu pročitati i shvatiti što je pisalo… zašto? Zato jer njima slova uglavnom ništa ne znače. Disleksičan čovjek kada pročita riječ cvijet u glavi dobije sliku cvijeta, kojeg god hoće, ako prethodno nije opisano o kakvom se cvijetu radi, onda je to onaj cvijet koji očekuje da bi se mogao pojaviti, ili onaj kojeg bi htio da bude, najčešće onaj kojeg se najbolje sjeća, npr. onaj kojeg ima doma ili slično. Ako piše žuti cvijet, to u njegovoj glavi uzima te karakteristike, ogromni žuti cvijet je i dalje lako, i on nema problema, ali ukoliko se pojavi „je“ u tekstu to će predstavljati problem, naime, nemoguće je dobiti ispravnu sliku što riječ je znači, budući da ona sama za sebe ne znači ništa, i disleksičar ovdje staje. Ne može zamisliti u glavi sliku značenja riječi je. Može zamisliti ta slova u glavi, ali slova sama po sebi ne znače ništa, i tu počinje ne shvaćanje teksta. Takvih riječi koje u stvari ne znače ništa ima na pretek, i jednu je još i lako naučiti zanemariti i shvatiti iz daljnjeg teksta, ali kada ih se zareda nekoliko, npr. u nekom znanstvenom tekstu ili nečem tome sličnom, nema šanse za razumijevanje i disleksičar se tu gubi. Ili zapne i pokušava shvatiti što to piše, ili ih pročita ne obazirući se na to što znači. Nakon ovoga, on je pročitao tekst tečno, ali nema blage veze što je tamo pisalo. Jedan od razloga zašto je čitati Augusta Šenou komplicirano čitati… On piše tako komplicirane rečenice da se u njima smisleno lako izgubiti. Disleksičan čovjek pojmove ući kroz iskustva, može ih vidjeti u glavi a to mu je slično kao da ih je vidio u živo i tako uči vrlo jednostavno, brže od ne disleksičara. Ne disleksičar će sporije naučiti, a sve riječi koje zna će morati naučiti napamet jer ih teško može smisliti. Njemu će više trebati da nauči riječi, ali kada to napravi shvati ih zdravo za gotovo i zauvijek ih zna, i nema problema s njima, dok god su mu one objašnjene u glavi. Isto vrijedi na računanje. Teško je disleksičaru oduzeti 15.486 od 22.516 jer malo tko može zamisliti te količine nečega u glavi. U jednom prijašnjem postu sam rekao da su brojevi izmišljeni da bi brojali nešto, i da sami za sebe nemaju funkciju. S tim se problemom susreće disleksičar. Ako negdje piše 15,486 to je teško zamislivo, ako ne piše čega ima 15.486. Ako piše pak 15.486 auta, disleksičar može zamisliti recimo, ogromno parkiralište prepuno auta, i to mu baš i neće pomoći puno jer je i dalje teško smisliti 15.486 auta, ali imat će jedan problem manje, jer će znati o čemu se radi, i što zamišljati. Sada preostaje još samo to što ih nije sposoban zamisliti 15.486. Dakle izbor ipak nije neki, u glavi se pojavljuje slika brojeva, a to apsolutno ništa ne znači i iritira. Pokušaj da se to riješi moguće je potražiti u onom sustavu oduzimanja s crtom, kada se dva zadana broja upišu jedan iznad drugog i oduzimaju od jedinica prema deseticama i tako dalje. Budući da se kada se u takvom sustavu pojavi da treba prenijeti broj u operaciju ispred to ima još manje smisla disleksičaru i on se tu lako izgubi… isto vrijedi i za ostale računske radnje, i cijelu matematiku, kada se pojavi znakovi za korijen, zagrade, i slične radnje. A formule? Formula za kvadratnu razliku? To je neshvatljivo jer ništa ne znači… osim kao formuli nije pridružena slika koja prikazuje radnju. Disleksičari ne kuže arihmetiku, ali razvaljuju geometriju. Nju mogu vidjeti. Pa lako je izračunati oplošje i volumen n-strane pravilne prizme kad ju može vidjeti. Samo ju rastvori na plašt u glavi, izbroji stranice, podjeli im neka slova ako baš mora imati formulu ,a u ovom slučaju kada može vidjeti što neko slovo predstavlja, to ga ne zbunjuje nego olakšava, i to je to. Volumen? Ista stvar, pa volumen je zapremina nekog tijela. Ok, kako to tijelo izgleda? Koje je površina baze puta visina, i to je to, jer da se radi o nekoj bačvi ,važno je samo znati njenu površinu i onda ako samo zamislite kako punite bačvu vodom sinut će vam da vas zanima koliko je bačva visoka i onda ćete to pomnožiti s time koliko u nju stane na dnu. Formula dakako ne bi imala smisla, bez slike.
Neke stvari radi prilagodbe svijetu disleksičar uči napamet i bez razumijevanja, a riječi ipak većinom spadaju u to. Na jednom su Engleskom sveučilištu zaključili da nije vžan peordak rijčei u reečinci, oism pvorg i zadnjeg solva, da bi mi ljdui znlai kaj piše. Što je i evidentno iz same tvrdnje. Paradoksalno! Dakle svi učimo napamet neke stvari, ovdje disleksičar nije nikakve slike dobivao, nego su ga slike ovih riječi koje je čitao podsjećale na one koje je već puno puta vidio, i naučio što znače bez da ih mora zamisliti, iako to ipak radi automatski. Tako naštrebano napamet čita ne disleksičar, on od prije zna što riječi znače i samo ih takvima zamišlja. Ne potrebno je navesti da su zato disleksičari skloniji dubljem proživljavanju poezije i romana, oni mogu biti doslovno tamo, samo u svojem umu. Nedisleksičar će malo skeptično prihvatiti poeziju kuja ima slobodan stih, a disleksičaru to neće smetati jer on zamišlja sve što čita, dok nedislaksičaru fali pravilna rima, jer je nju naučio vidjeti kada čita pjesme, očekuje ju, poput algoritma jer njega to jeko zabavlja. Budući da vidi riječi u glavi, vidi i cijele strofe i ritmičko podudaranje slogova tj. rimu, a ako je nema nešto nedostaje, pjesma više nije doživljaj kakav on očekuje i može jednostavno doživjeti. Dislekičaru je teže cijeniti figurativnu umjetnost jer mu malo problema predstavlja shvaćanje nečega što ne predstavlja formu, tj ništa. Ne disleksičar se time nije niti zamarao nego je odmah počeo obraćati pozornost na kompoziciju boja i dinamiku svega zajedno. Disleksičar to može tek kada pređe preko toga da shvati što slika predstavlja. On to može bez problema, samo mu nije prirodno, a nakon što se dovoljno udubi u sliku može si ju protumačiti kako god hoće i vidjeti u njoj što god hoće. Leonardo da Vinci je bio dislektičar. U njegovom traktatu o slikarstvu (možda se ne zove knjiga tako, ne znam) kaže da inteligentan čovjek može u zvonjavi crkvenih zvona čuti imena koja poželi, i da kada se slika neki motiv i treba ga se smjestiti u pejzaž, npr. akt ili portret, nije potrebno ići u pejzaž, to se može i u ateljeu. Kaže da inteligentan čovjek promatranjem bilo čega apstraktnog (kamenčiča pobacanih na podu, plastu sijena, reljefnog stropa, površine vode) doći do realnih i prirodnih oblika. Između ostalog navodi da inteligentan čovjek može promatranjem oblaka primijetiti razne poznate oblike kao što su životinje, ljudi i predmeti. Ono što je Leonardo da Vicni ustvari skužio jest da disleksični ljudi mogu maštom proizvesti ono za što bi ne disleksičnom trebao motiv. Tada naravno nisu postajali termini disleksije, pa je njegova definicija ljudi nalik njemu, koji mogu zamisliti umom slike, bila i točnija, naime dislektičari su inteligentniji od ostalih upravo zato. Brži su. Shvaćaju munjevito, jer slika govori tisuću riječi. Generalni problem je u tome što ovo većina ljudi, a među njima i većina nastavnika, uopće ne zna, i odbacuje prvaše koji ne nauče čitati kako treba kao manje pametne, pokušava ih naučiti programom koji je prilagođen većini tj, normalnoj djeci. To ne funkcionira, i često potiskuje disleksične karakteristike. Daju se loše ocjene, roditelji su ljuti na dijete zato što „ne ući“ ili misle da je gluplje, odnosi se pogoršavaju i u pubertetu se najčešće dešava to da se subjekt pretvori u delikventa koji izbjegava obaveze, i ne priznaje autoritet. Takvi „zabušanti“ su u tome vrlo uspješni, jer oni psihologiju i sociologiju, tj unutarnje i vanjsko ponašanje čovjeka puno bolje razumiju, zahvaljujući tome što si mogu zamisliti reakciju nekoga ako nešto naprave, to usporediti sa sobom i ostalima i u mislima vrtiti događaje sa različitim završetcima. Oni vrlo lako nažicaju od roditelja ili profesora, ili bilo koga, nešto jer znaju točno što reći, kako pristupiti, kakvu reakciju očekivati, i kako na to odgovoriti. Rjeđe se desi da se normalno razviju u odraslu funkcionalnu osobu.. Ja sam većinom prevladao probleme s čitanjem i shvaćanjem, mada ne u potpunosti. Kada profesorica diktira povijest, ja je zapisujem svojim riječima, jer ona nekada govori beskorisne riječi koje mi ne znače ništa. Mogu pisati dugačke komplicirane rečenice jer sam ih zamislio u glavi, tj. poruku koju moram prenijeti, ali iste takve koje nisu moje teže shvaćam, iako zanemarivo teže. Dislektičarima je urođena određena vrsta šala i viceva, i oni ih bolje shvaćaju i pričaju od ne dislektiča. Generalno disleksija je dar, a ne mana, ako je moguće u dovoljno ranoj dobi to detektirati i pomoći djetetu da se razvije svojim putem i prema svojim mogućnostima. Zanimljivo je kako je to samo od sebe dokazivo. Disleksična se dijeca načešće nalaze u kreativnim („umjetničkim“) školama, razlikuju se od gimnazijalaca po društvenim navikama, načinom kako provode slobodno vrijeme, glazbi koju slušaju, i svim ostalim stvarima koje karakteriziraju subkulturne skupine. Teško da će neki disleksičar slušati pop glazbu, jer je ona produkt dizajniran da zaradi novac i nema zanimljiv tekst, ilako ima hvatljivu melodiju, ona je sjaj izvana sa praznom nutrinom. O njoj se ne može razmišljati, a rijeći pjesama su nabacane tako da ne dislektične mogu zabaviti, jer ih vrlo lako pod sjećaju na ono što autori žele, rečenice kao kompletne nisu važne, važni su dijelovi koji dobro zvuče, a očekuje se ponavljanje fraza koje ljudi žele čuti. Takvo što dislektičaru nema smisla jer ne znači nište, a on vrlo brzo uoči ritam ponavljanja, i obrazac po kojem se pop radi, te zašto je tako isprazan. Hitovi su jedino što može slušati jer ima dobre melodije… Sličnih primjera ima mnogo. Mogao bi o ovome pisati još duplo, ali ne moram više uopće, jer tko je shvatio, shvatio je, a tko nije nit neće.

Najveće od svih putovanja, najzanimljivija od svih zagonetki, i jedina koja je neizbježna a nećemo je doživjeti. Smrt. Što se događa kada čovjek umre (ili ne samo čovjek)? Postoje dvije mogućnosti, kao i obično, u svijetu uvijek postoje samo dvije mogućnosti. Ili je to doista kraj svega, jer nam se svijest ugasila i više ne postoji, ili nastavljamo postajati u nekom van tjelesnom, ne fizičkom obličju, tj. kao duhovi, duše, ili u što god već netko može vjerovati ili pretpostaviti. Ja živim u nadi da kad ću, kad umrem, biti stvarno mrtav. Ne želim da postoje duše i ne želim se ponovo roditi, i ići tako u nedogled. A moram pretpostaviti da se radi o nedogledu, jer ne vidim cilja u tome da se itko reinkarnira, a kada bi bilo koja fiksna brojka bila spomenuta morao bih imati neku predodžbu zašto sam baš taj broj izabrao, a to ne mogu jer nemam baš nikakvo znanje o prirodi života poslije smrti. Dakle, ili se reinkarniramo beskonačno ili se ne reinkarniramo uopće… A možda se reinkarniramo sve dok ne postignemo neki cilj i tek onda doista prestanemo postajati. Budući da ne postoji ništa što je beskonačno, mi to ne možemo zamisliti, a ja ne želim niti isprobati jer je beskonačnost navodno jako puno vremena. Što, dovraga, mogu raditi kad sam mrtav, u nekom bestjelesnom obličju… bilo što, ali koliko dugo i zašto? Kakve stvari zanimaju duše? Više ne mogu svirati gitaru i imati bend ili tako nešto… ne mogu biti voditelj nekog kviza, ne mogu predavati, ne mogu crtati ili oblikovati, pretpostavljam da bi komunikacija s drugim dušama bila neograničena, jer ako nemam usta vjerojatno bi se ona odvijala na neki napredniji i brži način. Dakle, to postojanje bi moralo biti ispunjeno van zemaljskim stvarima, vjerojatno ništa od našeg ovozemaljskog života ne bi bilo prisutno. Ja, a pretpostavljam niti bilo tko drugi ne može znati kakve bi to stvari mogle biti, čime se bave tako napredni oblici postojanja. Sasvim nova dimenzija bivanja. Ima li onda na nas utjecaj vrijeme? A prostor? Jer gdi bi se tada nalazili? Lutali svemirom ili zemljom… Ok, ali ako smo već nad fizička pojava, ima li na nas utjecaja to što će se kroz kojih dosta milijardi godina svemir ponovo vratiti u točku iz koja je i nastao, i nestati, urušiti se sam u sebe? Gdi ćemo onda postajati? Ali da se vratim na prvu temu. Smrt. Recimo da je smrt finalni prestanak postojanja, kako ovozemaljskog tako i onozemaljskog. Hajde da sada započnemo drugu temu. Besmrtnost. Npr. besmrtnost kakvu su maštoviti ljudi dali izmišljenim vilenjacima, i gomilama drugih rasa kako u svemiru tako i na zemlji. Nisu ne neuništivi, moguće ih je ubiti, ali nemaju određen rok trajanja. Ako ih nitko ne ubije, ili se ne ubiju sami, znači, živjeli bi zauvijek. No, dali je to doista tako? Najme, palo mi je na pamet, kako netko zna da je besmrtan?! Ako si besmrtan, npr. pripadnik besmrtne rase, kako ustvari znaš da je tako? Jer, ako nisi doživio svoj, ili nečiji, prirodni kraj, kako znaš da ga doista nema, možda samo još uvijek nije došao na red. Ako se oni razmnožavaju kao i ostala bića na zemlji, tj rađaju se i odrastaju, nije li malo glupo pretpostaviti da taj proces prestaje s dosizanjem zrele dobi. Nema nikakvog logičnog razloga za to. Možda je samo problem u tome što su toliko dugovječni da nitko nije dobio priliku umrijeti prirodnom smrću, nego je toliko dugo živio da mu se na kraju desila neka nezgoda, ili je ubijen. Ili se rađaju s svijesti o tome da im nema kraja do umorstva, ili im to netko mora reći, a to bi značilo da je to ili njemu netko rekao ili je on to sam zaključio, ali dokaza ipak nema. To bi bila besmrtnost, ili bolje rećeno dugovječnost. A beskonačnost? Ona bi za razliku od besmrtnosti ipak trebala biti, kako joj i ime kaže, vječna. Uzmimo za primjer neku beskonačnu pojavu, npr. takvih ima dosta u star treku. Postoje krizmatični Q iz Q kontiniuma, Arson s napuštenog planeta, Putnik kojem se ne zna podrijetlo, i gomila drugih bića. Oni su navodno beskonačni, i samim time imaju i sposobnosti koja nadilaze granice nas ograničena života. Mogu putovati kroz prostor, neki čak i kroz vrijeme, krše zakon o očuvanju energije u prirodi materijaliziranjem predmeta, mijenjaju obličje, sve to samo snagom misli, i potpuno su nedodirljivi našoj tehnologiji. Oni su tada valjda beskonačni. No kako sad oni znaju da su beskonačni? Oni bi se možda mogli roditi sa svijesti o tome, samo kada bi se rađali. Nekako mi se ne čini logičnom da bi se oni mogli roditi ili nastati, jer imam osjećaj da u tom slučaju oni ne bi bili beskonačni. Valjda bi onda trebali nastati prije svega ostaloga ili barem istovremeno. Ali ipak, čini se da nemaju pojam o tome jesu li stvarno beskonačni ili ne. U jednom nastavku Q dovodi ljude u jednu verziju Q kontiniuma koju je prilagodio tako da ju oni mogu pokušati razumjeti. Tamo nema ničega osim jedne ceste koja je beskonačna je ide u krug i kučice s još nekoliko Qa. Oni nemaju osobna imena i iako mogu razlikovati množinu i jedninu, i shvatiti to što ostali imaju osobna imena, svi se zovu Q, i tako se međusobno obraćaju. Q ih je odveo tamo da bi im upriličio život Qa jer se jedan Q htio ubiti a ostali mu to brane, jer bi to poništilo njihovu beskonačnu prirodu koju tvrde da posjeduju. A on se želi ubiti jer ne vidi više smisao postojanja. Sve je napravio, i sve je rekao, i više nema o čemu razgovarati, više nema što raditi. On tvrdi da zna sve, da više ne postoji ništa što bi mogao naučiti. I usprkos svom tom znanju, ipak još jednu stvar ne zna. A to je potpuna suprotnost onome što on predstavlja, a to je ne postojanje, smrt. Najveća od svih pustolovina, a posebno nekome tko je ne mora doživjeti. Dali bi se beskonačno biće stvarno moglo moći ubiti ili ne? Dali je moguće da se beskonačno biće dosađuje, da nema više što raditi, da iscrpi sve do toga kraja, kada još jedino ostaje ono što da bi spoznao, mora otići u fazu u kojoj nema spoznaje? On može mišlju stvoriti predmet, energiju, ili život. Može proputovati prostorom i vremenom, može mijenjati svoj oblik i masu, može uništiti prostor, predmet, energiju, ili život. Tj. može ubiti. Ako druge, onda valjda i sebe. Ako on upravlja svime time mišlju, što je onda na kraju beskonačno, a što besmrtno, a što smrt…………? …….Misao………………..?
Besmrtna je Ideja. Beskonačna je ideja, i smrt je ideja.
Nije fizička, ali ipak postoji, moguće ju je prenijeti drugome, pa ne mora nestati s nama, i ima silinu stvaranja i uništavanja, postajala je prije nas i prije ičega, i postojati će nakon nas i do kraja.

Nebi živ čovjek vjerovao, ali imam razloga vjerovati da vrijeme stvarno nije konstantna vrijednost. Najme, povećavanjem fizičke brzine smanjuje se brzina protoka vremena. Astronauti, koji u nekim satelitima ili sličnim letjelicama kruže oko zemlje, su po našim pojmovima putnici kroz vrijeme. Dokazano je da kronografski uređaji (satovi), koji su bili usklađeni s onima na zemlji, redovito rane kada se ini vrate na zemlju. Taj nesklad je minimalan, ali natjerao je fizičare da istraže zašto je to tako. A to je tako jer njima vrijeme sporije prolazi, jer oni postoje u takvoj dimenziji, a mi zemljani koji mjerimo i uspoređujemo to s nama i našim vremenom, smo u drugoj dimenziji. Nemojte se zbunit, te dimenzije postoje u istom prostoru, razlikuju se samo u toj četvrtoj domeni, vremenu. Nije da se tamo stvari brže zbivaju, nego vrijeme doista teče sporije, tj. ljudi koji su tamo ne osjećaju nikakvu razliku, jer se i oni uspore zajedno s vremenom. Sporije dišu, sporije razmišljaju, i sporije stare, ustvari žive jednako kao i mi, sve je isto, samo sporije u usporedbi s našom dimenzijom. A naša je dimenzija određena širenjem svemira, rotacijom galaksije, kretnjom zemlje oko sunca, i okretanjem zemlje oko svoje osi. To ja kao laik mogu nabrojati, a vjrojatno bi neki fizičar dodao još 4 utjecaja na vrijeme… Sjećate se onog tsunamija koji je razvalio Indiju? Rekli su da se zbog tih nekih stravično jakih sezmičkih udaraca zemlja malo pomaknula, u odnosu na to kak je stajala u svemiru prije toga, i da se malo brže vrti oko svoje osi. Navodno smo zbog toga izgubili jednu godinu u milijun godina. Tj, zemlja se počela rotirati toliko brže da nam se sve toliko usporilo, da će nam u vremenu u kojem bi prije tsunamija prošlo milijun godina, proći jedna godina manje. Naravno mi nećemo osjetiti nikakvu razliku, iz više očitih razloga. Pa mi pada napamet da u tom slučaju na drugim planetima u sunčevom sustavu ili galaksiji vrijeme isto ne teče istom brzinom. Naravno, to je minimalna razlika, razlika od nekoliko sekundi na tisuću godina, ali sada mi pada na pamet ideja kako to iskoristiti uspijemo li taj fenomen savladati i ukrotiti.
Recimo kad bi neko konstruirao jedan prsten oko zemaljske kugle, koji bi se pomoću vlastitog pogona, inercije, i gravitacijskih sila vrtio jako, jako brzo, ljudi bi se mogli normalno preseliti u tu orbitalnu stanicu i tamo živjeti. Oni bi starili sporije u odnosu na one ljude koji su na zemlji. Kad bi recimo gledali prijenos neke utakmice koja se odvija na zemlji, utakmica bi već davno bila gotova dok bi ju oni gledali u svojem realnom vremenu. Na taj bi način čak i djeca mogla prerasti roditelje. Zamislimo da neka majka ostavi dijete na zemlji i ode živjeti u orbitalnom prstenu… Za pedeset godina, ona bi (recimo…) ostarila samo 25, a on 50. On bi imao 50 a ona npr. 49godina, ako ga je ona rodila sa 24. Ludilo. Ili npr. neki biznismen se bavi proizvodnjom nekog proizvoda na zemlji, koji se proizvodi 50 komada po danu, i to mu donosi dnevnu zaradu od 500 kredita, (ß he, he, najčešće ime za valutu koja se koristi u budućnosti), njemu bi onda u interesu bilo preseliti s obitelji u orbitalni prsten i živjeti tamo s milijunima drugih, jer bi tim potezom znatno napredovao u poslu. Njemu zarada više ne bi bila 500 k dnevno, niti 50 gotovih proizvoda nego, recimo duplo više, ako takva bila razlika u vremenu tu i na zemlji. Dok bi njemu prošao jedan dan, na zemlji bi to bila dva dana… znaći duplo više prihoda dnevno… zamislite samo život u takvim uvjetima, s dvojnim vremenom… neodređen broj ideja mi se javlja kako bi to mogli iskoristiti. Naravno to ima i mnogo negativnih strana. Tamo bi vjerojatno živjeli bogati, a na zemlji radna snaga. Ali, možda ta postrojenja na zemlji mogu biti automatizirana, pa tamo niti ne bi trebalo biti ljudi. Samo bi se odlazilo na zemlju po te gotove proizvode, ili bi oni bili automatski poslani na stanicu. Ali ovo vrijedi samo dok je većina stanovništva na stanici. A ako je recimo taj projekt još mlad, i većina stanovništva je na zemlji onda bi učinci te stanice ustvari bili negativni za one koji su gore. Onda bi se recimo stanica mogla koristiti sasvim drugu svrhu. Gore bi mogle biti stvari za koje je bolje da se sporije odvijaju.
Onda opet, ako bi život bujao gore, dolje bi mogli biti smješteni zatvori za manje prijestupnike. Njima bi kazna trajala jednako dugo kao i da su gore, ali kad je odsluže i vrate se u prsten, prošlo bi manje vremena u prstenu, i prije bi se uključili natrag u život s ljudima koje poznaju. Mogle bi dolje biti ustanove s ljudima koji su u komi, pa ako se probude, stignu provesti što više vremena na stanici s ljudima koje poznaju, ili na liječenju neke bolesti za koju treba vremena, a život prije ozdravljenja im je nezanimljiv. Ustvari to se može primijeniti na bilo što, što traje dugo a da se bez toga ne može. Ili npr, dolje bi mogli biti znanstveni laboratoriji u kojima bi onda, iz perspektive orbitalaca, izumi i otkrića nastupili prije, i tako bi se mogli i prije ugraditi u život gore. Broj ideja kako dobro iskoristiti tu pojavu je vjerojatno, kao i brojevi sami, beskonačan. Sve ostale ideje prepuštam onom ko ovo čita da izmisli sam, a ako je neka posebno dobra može mi ju i poslat jer bi me zanimalo kaj je smislil…
Znanstvena je fantastika je ovaj put ipak više fantastika nego znanstvena. Nije da bilo što od toga kaj sam naveo nije znanstveno utemeljeno, jer je, nego je problem u tome da na zemlji nema dovoljno materijala da se oko zemlje u svemiru izgradi prsten. Važno je shvatiti da su izvori svega na zemlji itekako presušivi i neće ih biti zauvijek. To bi eventualno bilo moguće nakon kolonizacije drugih svjetova i otkrića novih izvora rude. Isti razlog kao i zašto nije moguće ostvariti izvrstan fenomen Dysonove sfere. (Dysonova sfera je naziv za projekt, tj. ideju jednog čovjeka, koji se očito zvao Dyson. Njemu je pala na pamet ideja kako riješiti problem izvora energije, tj stvoriti relativno nepresušiv izvor energije. Njegova se ideja zasniva na tome da se oko sunca izgradi kugla, kojoj bi sunce bilo središte, koja bi onda pomoću toplinskih i svjetlosnih kolektora sakupljala besprekidno enormne količine sunčeve energije, i te bi energije tada bilo više od potrebne količine. Naravno u toj bi sferi živjeli i ljudi. To je ustvari svojevrsni „perpetum mobile“ (iako zapravo nije), shvatimo li sunce kao dio sustava, stroja. Naravno u cijelom sunčevom sustavu nema dovoljno materijala da se ogradi sunce…) Iako bi se to možda čak moglo postići s neutronskom zvijezdom, one navodno mogu biti nevjerojatno male, čak i do samo nekoliko desetaka kilometara kubičnih. Naravno, u blizini nema nit jedne neutronske zvijezde, pa ne mogu znati, niti znam dovoljno fizike, ali eto, ideja.

Nepodjeljivi i nezaustavljivi. Jer jedno bez drugog ne postoje, jer jedan pokreće drugi, a drugi pokreće treći i tako u nedogled. Svaka pojava na svijetu je i uzrok i posljedica. Oni su kao brojevi, nemaju kraja, a nemaju niti početka, jer brojevi ne počinju od jedan, kao nit od nule... jer postoje i negativne vrijednosti broja. Ako netko tvrdi da -1 nije vrijednost količine, onda baš i nije pretjerano dobro promislio. Što mislite, koliko je +2 -2? =0? ne. brojevi su linearni, kao i vrijeme, kao i uzrok i posljedica. Možemo ih pratiti i u jednom i drugom smjeru. Matematika ustvari i jest izračunavanje posljedica pomoću zadanih uzroka. Sve ovisi o točci s koje gledaš. Ako vam je točka s koje gledate nula onda +2 -2 jest 0, ali ako vam je točka gledišta negdje iza -2, onda su +2 -2 ustvari 4. I nitko ne može tvrditi da to nije istina i biti u pravu. Evo i praktičnog primjera. Ako stojite na nekom mjestu a dva metra ispred vas je neki predmet onda bi se to na nekom grafičkom prikazu zapisalo da je taj predmet na +2m udaljenosti od vas, a ako se na istom pravcu iza vas na dva metra nalazi neki predmet onda bi se to zabilježilo kao -2m od vas. Znači vaša je vrijednost 0 u tom prikazu. No, ako netko stoji tamo kod onog predmeta iza vas onda je njemu od tamo pa do onog predmeta ispred vas 4m. I sad nek mi neko kaže da +2 -2 nije 4. A to je posljedica razmišljanja i zaključivanja likovno, vizualno, tj. po brojevnom pravcu, jer se do tog odgovora ne može doći arihmetički, gledajući u brojeve, nego samo vizualno, geometrijski. A to je tako jer su matematičari gledajući u brojeve zaboravili čemu oni služe. Matematiku su izmislili trgovci, a ne neki znanstvenici ili bilo tko takav. Trgovci su izmislili i brojeve (mislim da su to bili feničani..). Jer, što je 2? …. Broj… a broj označava što?... Broj označava količinu. Dakle što je 2? Nije ništa! Ništa, ne pridruži mu li se nešto što bi on brojao. Trgovci su izmislili brojeve jer su morali bilježiti količinu robe i novac, a matematiku da bi znali računati s tim količinama. Nema šanse da je netko mogao izmisliti brojeve, a da nije imao potrebu nešto izbrojati, jer brojevi nisu prirodna pojava, nije ih mogao negdje vidjeti pa ih kopirati, morao je imati potrebu za njima, i tada ih izmisliti, dakle uzrok je bila potreba za bilježenjem količine, a posljedica brojevi, i tada je tim brojevima uvijek bila pridružena neka pojava, predmet ili biće. Tek su kasnije zbog fascinacije matematikom, tj. njenom logičnošću, ljudi počeli pisati brojeve bez pridružene im vrijednosti u materiji, zbog istraživanja granica. I mi smo profitirali radi toga, uzrok je bila znatiželja, a posljedica procvat prirodnih znanosti, svijest se razvila, mozak se razvio, napredovali smo, no nismo primijetili da smo i na neki način počeli zaostajati. Izgubili smo pravi pojam brojeva tj. da oni označavaju količinu nečega, a da sami od sebe ne postoje, i ono što je nekoć bila normalna stvar za brojeve danas je tek sekundarna. Ako netko i dalje misli da +2 -2 nije 4 onda znači da je zatupljen tom matematikom bez smisla, bez vrijednosti koju ti brojevi označavaju. Jer ako tako gledamo (+2 -2), onda odgovor doista jest nula. Ali uzmimo brojati neku količinu tim istim brojevima! Npr. Imamo koncertnu dvoranu (to je nula, početak, neovisno o tome ima li ljudi tamo od prije ili nema, jer kad računaš neki zadatak nigdje ti nije rečeno koja je vrijednost bila prije računanja, samo saznaš kakva je poslije – zato i je matematika izgubila smisao koji je imala kada je izmišljena, danas dobivamo glupe zaplete bez smisla, tj „matematičke zadatke“ koji nemaju nikakvu materijalnu vrijednost pa ih ne možemo niti shvatiti kako treba), zatim u nju na vrata uđu dva čovjeka (to je plus 2 ljudi), a zatim dvoje ljudi izađe van (to je sad -2 ljudi, dakle +2 -2). Naravno, profit dvorane je nula ljudi, ko da se ništa nije ni desilo, a na to i upućuje nula – ništica, ALI nek sam proklet ako se kroz ta vražja vrata nije prošlo 4 puta, dvaput kad su ulazili i dvaput kad su izlazili. Samo zato što u dvorani nije niš desilo ne znači da se sve ukupno ništa nije dogodilo, jer se je dogodilo, kroz vrata se prošlo 4 puta kak got okreneš. Isto vrijedi za nekog posrednika novcem… možda je njegova mušterija dobila i izgubila 200 kuna, pa je na nuli, ali kroz njegove je ruke ipak prošlo 400 kuna i to je njemu važno jer je zbog toga ostvario profit!... Ovo je jedan zanimljiv pogled na matematiku i ne bi ga bilo loše malo proučiti, uzrok neka vam bude bilokoji, a posljedica toga biti će bolje shvaćanje matematike, njene geneze, i vlastite kreativnosti… jer skoro je sve na svijetu povezano… ali da se vratim na uzrok i posljedicu. Može vam se činit bez veze to navoditi, „pa očita je veza između uzroka i posljedice“, ali nije baš potpuno tako. Važno je da svatko koga zanima razmišljanje, i upoznavanje svijeta i sebe, bude svjestan toga da slučajnosti ne postoje u baš nikakvom obliku, sve što se događa, događa se s razlogom. Kada znanstvenici ne bi vjerovali u uzrok i posljedicu danas ne bi imali niti snagu atoma niti el. energiju. Nit Tesli nit Einsteinu ne bi uspjelo konstruirati ono što su konstruirali da nisu bili vođeni idejom da je promišljenom, logičnom, i ne dogmatičnom umu sve moguće. Znanstvenici i filozofi ne vjeruju u slučajnost jer znaju da se sve događa s razlogom, a ako postoji razlog moguće ga je pretpostaviti, tj. izazvati željenu reakciju. Svi pokusi u znanosti se temelje na namještanju i bilježenju uzroka, i proučavanju posljedice. Tek ako prihvatimo njihovu prirodu će nam um moći otkrivati još neotkriveno, a dok se sudaramo s dogmatikom nećemo nikada biti kreativni. Nije bilo moguće da Hitler dobije rat, i nije slučajno da je rimokatolička vjera puna rupa u logici, nije bez veze u sunčevom sustavu samo 9 planeta, nije slučajno da je propalo rimsko carstvo, i nije slučajno renesansa bila procvat intelekta. Upravo se tako desilo jer je to bilo posljedica nečemu što je prethodilo, a uzmemo li to u obzir moguće je predvidjeti promjene u svijetu koje će se tek desiti. Npr. Kapitalizam će propasti i nastupit će neko novo razdoblje, a kada se to desi promijenit će s svijet kakav poznajemo. Uzrok tome je to što se kapitalizam kosi sa zakonima fizike i prirode. A to je zakon o očuvanju energije u prirodi. Najme, kapitalizam se temelji na ideji o početnom kapitalu koji se investira tako da kada se novac vrati iz posla bude veći, i tako u nedogled. To je moguće pasivno postići tako da stavite neku lovu u banku i čekate 10 god dok vam ta ista lova koju niste dirali bude veća za određeni postotak, jer ste njima tom lovom omogućavali da se bave poslovima i zarađuju, pa vam oni tako vraćaju s zahvalnost… To u pravom svijetu nije moguće, da od početne vrijednosti dobijemo više bez da bilogdje nestane obrnuto proporcijalna vrijednost. Kad bi se zbrojio sav novac po bankama koji danas ljudi posjeduju dobili bi broj koji je 75% veći od onoga koliko novca ustvari postoji materijalno, tj papirnato i kovano. Bill Gates ne može otići u banku i zatražiti da mu isplate sve što posjeduje jer toliko novca nit u engleskoj nit u americi ne postoji. Dakle, danas se uglavnom posluje elektronskim, tj nepostojećim novcem i taj će se sustav jednom srušiti, ljudi će ostati bez svoga što posjeduju, jer je većina toga elektronska. A to se već jednom desilo, tzv „crni petak“ između dva svjetska rata, kada je došlo do sloma na američkoj burzi, no to nije bilo dovoljno da se ljudi odreknu kapitalizma jer je tadašnji predsjednik to vrlo brzo riješio. Ali budući da su danas puno veće svote u pitanju, kolaps bi trebao biti fatalan. I tada će naslijediti neko razdoblje sličnije onom s početka civilizacije, tj. trgovat će se materijalnim vrijednostima, predmetima od praktične iskoristivosti, dobrima… i kako će se dalje stvari razvijati isto se može pretpostaviti, ali to nije nimalo lako jer ako se krivo protumače uzroci, krive će biti i predviđene posljedice. A da će se to stvarno desiti ući nas povijest. Sva razdoblja od početka povijesti su imala svoji vrhunac a ubrzo zatim i svoj kraj, koji se pretočio u nešto novo, kada bi došlo do zasićenja jednostavno bi se pojavio novi sustav. Zato je bilo neizbježno da se pojeve totalitarni režimi, jer je u to doba to bilo upravo ono što je čovjeku trebalo, ali samo bi budala pomislila da će oni trajati zauvijek jer ništa ne traje zauvijek, od Makedonskog carstva koje je izgradio A. Makedonski, Rimskog carstva, Habsburgovaca, renesanse, gotike, Napoleona, Vikinga, Hitlera, Hipi pokreta, bilo koga i bilo čega, sve na svijetu ima kraj, ali taj kraj nije apsolutan već rođenje nečeg sasvim novog. Nije Lennona slučajno ubili neki tip… da ga nije taj tip ubil bi ga neki drugi, ili bi stradao nekak drukčije, ili ne bi stradao on, ili bi se nekaj drugo desilo, ali poanta je u tome da je on bio na svom vrhuncu, a nakon vrhunca neizbježno slijedi pad… Popnite se na bilo koju planinu i ako nakon njenog vrha neće biti padine onda je to prirodni fenomen kaj ste našli, ali nažalost to ne postoji. I TO su uzrok i posljedica. Shvatimo li ih i prihvatimo imat ćemo mogućnost pametnijeg uvida u sve. - Zašto ne postoje vječni svjetski prvaci u nečemu? Zato što je svima cilj biti prvi, i kada to čovjek postigne postigao je cilj i ima smanjenu želju za borbom, dakle onaj koji je drugi najbolji ima duplo više motivacije vježbati od onog koji je prvi i pobijedit će ga, to je neizbježno. Sve oko nas je uzrok i posljedica, zašto ne njihovo razumijevanje iskoristiti u svoju korist? I da… ja smatram da bi se kapitalizam mogao srušiti unutar kojih 50-ak godina, više-manje.

Kog ne znima filozofiranje i korištenje mozga neka si ne umara oći na blogu... hi hi hi, bar ne ovom. Jednom sam u trećem razredu, na predmetu teorija oblikovanja, dobio za zadaću pročitati otkrivenje, za one koji ne znaju, ali većina ipak zna to je zadnji dio biblije u kojem jedan od apostola opisuje što mu je bog pokazao o tome kako će izgledati apokalipsa ili ti Isusov povratak na zemlju... da, malo zvući čudno jer nam sama od sebe rječ i pojam apokalipsa zvući negativno, a Isusov povratak na zemlju nešto jako pozetivno, no te dvije pojave su ustvari sinonimi, jer kada se bog ponovno pojavi na zemlji započet će sudnji dan, tj. dan kada se sudi svima koji su na zemlji... a to je apokalipsa jer se treba obračunati s griješnicima... zvući pomalo birokratski, kao naplata zakašnjelih računa... enivej trebalo je to pročitati i odlučiti se za jedan segment pročitanoga i izabrati to kao rad koji treba odraditi u bilokojoj tehnici, te napisati objašnjenje zašto sam izabrao baš to. čitajući otkrivenje primjetio sam ovo a da sam prije čitao valja bih isto skužio i prije.

"Domaća Zadaća
Osvrt na otkrivenje

Pažljivo sam čitao zadani text, i sa zanimacijom za isti, jer sam čitajući primjetio da se ustvari on da okarakterizirati kao vrlo rana verzija fantastične pripovjetke... jer sve što se u njemu spominje ne postoji u našem svijetu a nije niti znanstveno fantastične naravi, pa nam jedino ostaje fantastika kao tip fikcije kojoj ovo odgovara.
Iako sam kršten, pričešćen, i kriznam, ne vjerujem u boga, no vjerujm u postojanje nekih sila koje današnje fizika ne može ili ne želi objasniti, a te sile imaju utjecaja u naše 4 i možda još nekoliko dimenzija.
Dakle, svativši text kao rani oblik fantastike moram reći da je domišljat i dost dobro razrađen, posebno ako uzmemo u obzir kada je pisan. Treba spomenuti da je tekst pisan u prvom licu a pripovjedač nije svezanjući jer opisuje kako njega vode kroz događanje, dakle on saznaje stvari na licu mjesta tj. kad i mi jer ih zapisuje kako ih saznaje. Moglo bi se reći da se ustvari radi o fantastičnom putopisu.
S Rimokatoličkog vjerskog stajališta, s kojim sam upoznat, naišao sam na nekoliko nelogičnosti u pojmovima i kontradikcije:

Naime, i jednom djelu texta bog kaže jednoj od sedam crkava kojima se obraća. Citiram bio iz otkrivenja: -"...ali ovo imaš: mrziš nikolaitska djela koja i ja mrzim."
Dakle, ako su srditost koja se osjeća u tonu i mljžnja koja je navedena smrtni grijesi, zašto ih onda bog osjeća i upućuje druge u iste?!
Zatim, Sveti grad Jeruzalem, mjesto u kojem će živjeti svi ljudi koje je bog odlućio pošetditi, je građen od zlata, dragog kamenja (japis, safir, kalcedon, sardoniks, sard...), i bisera.
Zašto je taj grad građen od tih predmeta koji nemaju nikakvi duhovnu vrijednost nego samo novčanu? tj. izvor su pohlepe? Takvi predmenti niti bogu niti vjernicima nisu potrebni. tim više, bog je ranije u tekstu osudio na pakao neke trgovce jer su žudili sakupljanju tih predmeta. Zar bog ima neke potrebe za egotripovima? Zar mu nije dovoljno što je svojim veličanstvenim stavom osvojio gomilu ljudi koji se nazivaju vjernicima? Riješio se svih nevjernika, ostali su samo oni koji su mu naklonjeni, i to zato što su oni tako htijeli, zašto onda gradi grad od zlata i dragog kamenja? da pokaže koliko je močan, koliko je bogat, da zavidi svojim nedostižnim sjajem zlata? Zar nije drvena crkva s propuhom i dvoje iskrenih vjernika bogu vrijednija od ogromne zlatne crkve s 100 vjernika koji žude za moći i bogatstvom i zatim grade skupe crkve da se dokažu bogu vrlinama koje on oupće ne smatra vrlinama? zašto je sada on preuzeo tu ulogu maloumnog čovjeka? kome pokušava nešto dokazati s tim vrijednostima od kojih je izgrađen grad, sebi ili vjernicima?
Dalje, još sam jednu nelogičnost primjetio u odlomku o Svetom gradu Jeruzalemu. Bog kaže da će on tamo živjeto sa svojim stadom u blagostanju i da će mu se ljudi nesmetano moći klanjati i moliti zauvjek. Doslovno, čini mi se da će on tamo živjeti s njima kao s ovcama, gdje je i rječ živjeti pogrešna jer sve što živi mora i umrjeti a oni će postojati zauvjek, jer nakon sudnjeg dana više neće biti mrtvih jedni će biti u paklu a drugi u SV gradu Jeruzalemu. Oni su tamo pozvani da postoje u vjeke vjekova i stalno mu semole i klanjaju i nemaju vlastitih interesa viših ot toga. Bog uopće nije milostov i dobar ako ih je zarobio u gradu iz kojeg ne mogu izaći i u kojem će provesti vječnost i izgubiti razum radeći iste uzaludne radnje i ništa osim toga, a sve to kao nagradu za to što su živjeli ograničeno kada su bili živi. Da! ništa osim molitve i slavljenja boga... i bavljenja agrokulturom i stočarstvom. Pa ne mislite valjda da bi bog dozvolio da se bave nekom znanosti? ne mislite valjda da mu nebi smetalo da jednog dana otkriju npr podmornicu, pa požele istraživati morske dubine. Ili da netko konstruira teleskop pa se zagleda u zvijezne i dokući da bi osim ovog planeta mogli postojeti još neki planeti, možda čak i još neki ljudi? Pa se zapita ako je bog, stvoritelj svog života ovdje s njima, tko je s onima tamo daleko? a što ako izmisle mikroskop i pogledaju u srtukturu sebe samih? ZNANJE bi samo po sebi bilo opasno bogu jer bi ugrozilo njegov dogmatično apsolutan utjecaj u svemu što postoji? Ne, mislim da u SV gradu Jeruzalemu neće biti nikakvih škola, nikakvih zanata osim onih jednostavnih za životne potrepštine... muškarci će potkivati konje i proizvoditi motike i slično a žene će uzdizati djecu i nitko od njih neće imati mogučnosti napredovanja u karijeri, što je manje važno, no nitko neće niti imati načina u duhovnom i filozofskom napretku. Usljedit će intelektualni kuršlus, neće biti napredka, neće biti razvitka... znanost i umjetnost su uvjek išli ruku pod ruku, neće biti nit umjetnosti... neće biti razloga za život osim klanjanja vječnoj slavi boga... ustvari upravo i je klanjanje bogu i molitva ono što je te ljude dovelo ovdje na prvom mjestu...
Taj je život sličniji paklu od samog pakla, jer mislim da je naj stranije i ne svetije pustiti čovjeka da izludi od ponavljanja beskorisnih radnji. Ako su se već dokazali u svom životu kao vrjedni zašto sada moraju biti idalje podređeni? zar nebi bilo logično da su sada jednaki s bogom?? ali ipak nisu, idalje je navedeno da će se tamo vječno klanjati božjoj slavi... Kada netko gori u paklu, gori jer se za to odlučio svojim činovima u životu, ali kada netko "robuje" u SV gradu Jeruzalemu pati jer ga je izdao onaj kojega je najviše volio.

Uvodjevši da bog i raj nisu ni približno dobri i ljepi kao što se to ćini na prvi pogled, već nastrani i ružni, iabrao sam kao temu rada Sadmerooko janje (ono koje otvara sedam pečata, i pušta otvaranjem svakoga jednu od sedam pošasti na zemlju) u mom viđenju njegovog oblika."

Za zadaću sam dobio 5, ako i za rad. Ironično, profesor nije vidio niti zadaću niti rad. Zadaću je odbio pročitati jer ga to tada nije zanimalo jer je imao previše skica radova za pogledati, a moj je rad proglasio skicom ali ga je ipak zadržao. rad baš i nije bio u nekoj realizaciji jer sam si slabo organizirao vrijeme, i to je moja greška, no... Njegova je greška to što ne posvećuje dovoljno pažnje ućenicima, jer kada me idući sat pitao za rad ja sam rekao da se radi o sedmorookom teletu i sam mu ga predao, on je napravio facu kao da razmišlja i onda se sjetio, pa upisao peticu i sedmerooko tele kao temu iako se u otkrivenju uopće ne spominje tele nago janje. Žao mi je da je što se toliko malo posvečije učenicima ali što se tu može, nije baš neki po tom pitanju no ja smatram da je jedan od 3 najkorisnijih profesora u školi. Ironično je da katkada ljudi koji nas tjeraju na razmišljanje na kraju niti ne poslušaju što smo domislili...

A domislio sam ovo, i nemojte misliti da sam to domislio u tri minute zato što mi se tada tako činilo, od zadaće je prošlo više od godina dana i to nije bio ni približno jedini put da razmišljam o toj temi. Kako mi se sada čini, a to ne znaći da ću tako misliti zauvjek no za sada je tako, BOG NE POSTOJI, što god neki mislili o tome. Preispitao sam samog sebe i tražio odgovore na pitanja, nekoliko ih je ostalo neodgovoreno ali više ih je ostalo odgovoreno. Čini se da je svijetska najveća neprofitna ogranifacija (da, to je definicija pod kojom se vode vjerske organizacije... ironično, zar ne? ne izgledaju baš kao da nemaju sredstava) ipak jedna velika laž. a poznato je da se laž kad tad otkrije, to je u prirodi laži, da bude otkrivena. Kada bi rekli ljudima da sve to ne postoji već da je Biblija metraforična fikcijska knjiga s elementima povjesne istine, a da su oni s tu samo zato da bi sačuvali moralne vrijednosti kojima se vodi naša civilizacija, ja bi bil valjda najsretnija osoba na svijetu.. no ovak imam protiv to kaj ljudi provode ogromne količine vremena u molitvi, hodočašćima i sličnim stvarima a niko im ne govori da to nema smisla, da če kad umru idalje biti samo leš, bez obzira na to što su triput otišli na križni put ili tak nekaj. to se ipak, zove obmana, iako onda treba pogledati priću s njihovog stajališta. Ako je papa, vrhovni vođa katolika doista uvjeren u to da postoji bog i da je on njegov sluga onda on ne laže ljudima, iako ih potecijalno navodi na netočne ideje.
Ako je netko od ortodoksnih vjernika ili bilo tko tko se našao oštećen proćitao ovo kaj sam pisao, nak zna da nije bilo mišljeno kao omalovažavanje ili provokacija nego kao moje mišljenje i ništa više. a znamo, mišljenje je kao i šupak, svatko ga ima. nemorate se uzbuđivati oko toga. A kad sam kod šupaka i uzbuđivanja, odvratno je kako crkva postupa s gay populacijom na planetu, no o tome u nekom drugom postu...